Ugleda maca vrabca na vrbi. Instikt joj ne dade mira,
poce gledati, mjerkati, kovati plan kako da mu stane
za vrat. Neopazeno se popne uz deblo, dodje do grane na
kojoj je stajao vrabac, i tu je zapravo tek na pocetku. Kako to obicno biva, nista u zivotu nije
lako, tako i nasoj maci se bas pogodilo da je vrabac
stao na vrh tanke i najduze grane ciji vrh doseze
do sredine podubokog potoka. Vidi maca nije sala, nije
lako, ali izbora nema, te lagano krene. Nakon par koraka grana se poce savijati, te se maca u strahu
da ju vrabac ne otkrije vrati na pocetak. Krene
opet, vrati se i tako nekoliko puta. Potraja to malo duze, pocelo joj se ciniti kako od svega nece biti
nikakve koristi, te odluci da krene na sve ili
nista. Krene opet, normalno, grana se opet savija,
no ovog puta nema vracanja nego napravi jos dva koraka, ucini joj se da u skoku moze doseci vrabca, naglo skoci, no istog momenta vrabac ju primjeti i odleti, a nasa junakinja se nadje usred potoka.
NARAVOUCENIJE;
Sto predigra dulje traje, maca mokrija.
