U okviru međunarodnog programa za zbrinjavanje i liječenje oboljelih od posttraumatskog sindroma, našli se poslije rata Hrvat i Srbin u istoj psihijatrijskoj ustanovi za liječenje ratnih veterana. Japanci odvedoše dva bojovnika na terapiju za lišavanje predrasuda i to druženjem s dupinima. U neko vrijeme Srbin upade u more i počne se daviti. Budući da nikoga nije bilo u blizini, Hrvat skoči i spasi ga. Psihoterapeut nakon svega pita Hrvata:
- "Iz kojeg razloga si spasio čovjeka koji ti je do jučer bio zakleti neprijatelj ?"
Hrvat:
- "Pa znate, ja sam kršćanski odgojen pa sam postupio po Kristovoj naredbi: Ljubi neprijatelja svojega kao sebe samoga... i morao sam ga spasiti kako mi duša ne bi trunula u paklu..."
Psihijatar:
- "Dobro, to je pohvalno i veliki napredak ! A zašto je poslije toga vaš kolega nestao bez traga ???"
Hrvat pokaza prstom prema gore:
- "Nije nestao, nego sam ga poslije toga morao objesiti na banderu da se malo prosuši !!!"
